Treći svjetski rat, sigurna mjesta i raspirivanje straha
Matea Grgin
–
Razni hrvatski mediji posljednjih godina periodično objavljuju tekstove o »najsigurnijim zemljama u slučaju novog svjetskog rata«. O praksi objavljivanja zastrašujućih tekstova i njihovim posljedicama razgovarale smo s profesoricom Dunjom Majstorović Jedovnicki s Fakulteta političkih znanosti.
Fotografija prikazuje osobu koja gleda izvanredne vijesti. Izvor: Tumisu/Pixabay
Što je zajedničko Švicarskoj, Butanu i Novom Zelandu? Sve su to zemlje koje razni mainstream mediji već godinama navode kao najsigurnija mjesta za život u slučaju da započne vojni sukob na svjetskoj razini. Sadržaj objavljenih članaka je sličan – sastoje se od kratkog opisa geopolitičke situacije i popisa od desetak zemalja, popraćenog objašnjenjima za svaku od njih.
Većina navedenih »sigurnih mjesta« nalazi se u južnoj hemisferi, daleko od svjetskih velesila. Kada je riječ o zemljama najbližim Hrvatskoj, na popisima se često nalazi Švicarska – zbog političke neutralnosti – a u članku Slobodne Dalmacije iz 2025. godine čak i Slovenija jer »Julijske Alpe nisu samo prekrasna razglednica, nego i prirodna obrana.«
Analizom medijskih napisa, redakcija Raskrinkavanja ustanovila je kako se članci ovakve tematike pojavljuju periodično svake godine, barem zadnjih pet godina. Osim identične konstrukcije, gotovo svima su zajednički redakcijski potpis, nedostatak kvalitetnih izvora i clickbait oprema.
Profesorica Dunja Majstorović Jedovnicki, nositeljica kolegija Novinarska etika na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu (FPZG) je u analiziranim tekstovima primijetila senzacionalističke karakteristike koje, pri izvještavanju o ozbiljnim temama, »mogu imati implikacije za velik broj ljudi. Radi se o mehanizmu privlačenja pažnje koji može utjecati na percepciju čitatelja o vjerodostojnosti medija koji čita.«
Kako je Majstorović istaknula, povjerenje publike u medije već je sada na niskim granama. Prema Reutersovom izvješću za 2025. godinu, u Hrvatskoj tek 36 posto ljudi vjeruje vijestima.
Bez potpisa
Raskrinkavanje je u narativnu analizu uključilo 12 tekstova objavljenih između 2022. i 2026. godine. Većina ih za naslovne fotografije koristi ilustracije velikih eksplozija ili gradova sravnjenih sa zemljom, dok su neki popraćeni idiličnim fotografijama nekih od »sigurnih mjesta«. U naslovima članaka, koji su u najvećoj mjeri odredili odabir tekstova za analizu, obavezno se spominje rat (nuklearni ili svjetski) te pojam »sigurnih zemalja«.
Samo su dva članka pritom potpisana imenom i prezimenom autora – 24sata iz 2022. i Dnevno iz 2026. godine. Članak koji je 2026. objavio Dnevnik.hr, portal Nove TV, potpisan je inicijalima, a svi ostali potpisom redakcije.
Nepotpisivanje članaka etički je prijepor, napomenula je Majstorović, ali i praksa koja dodatno smanjuje povjerenje čitatelja u određeni medij i novinarstvo općenito. Profesorica je dodala kako bi bilo ispravno izvještavati:
bez senzacionalističke opreme,
uz informativne naslove i
veći broj relevantnih, naročito stručnih izvora kako bi čitatelji bolje razumjeli temu.
Bez kredibilnih izvora
Prosječni članak o sigurnim mjestima započinje kratkim uvodom koji opisuje geopolitičku situaciju u trenutku objave ili prenosi izjavu nekog vojnog ili političkog lica. Zatim slijedi popis od desetak zemalja koje na temelju političke neutralnosti, samodostatnosti poljoprivrednog sustava ili geografske izoliranosti od ostatka svijeta zaslužuju status »najsigurnije«.
U četiri teksta kao jedno od potencijalnih utočišta navodi se Antarktika – i to na temelju činjenice da tamo nitko ne živi, pa ona neće biti meta napada. Osim toga, često se spominju Tuvalu i Fidži, miroljubive i relativno samodostatne otočne zajednice, Tihim oceanom izolirane od ostatka svijeta. Međutim, u tekstovima se ne spominje kako im taj isti ocean prijeti rastućim razinama mora, zbog koje su neki već morali napuštati svoje domove.
Index i Slobodna Dalmacija jedini od analiziranih tekstova navode Globalni indeks mira kao izvor podataka za popis, dok se neki drugi mediji na njega pozivaju tek za određene zemlje poput Islanda (koji je povijesno visoko rangiran na toj ljestvici, pa se smatra vjerojatno neće biti meta napada).
Diktatori tema
Kako neki događaj postaje ili ne postaje vijest je tema brojnih socioloških i novinarskih istraživanja još od sredine prošlog stoljeća, kada su Johan Galtung i Marie Homlboe Ruge postavili teoriju o faktorima koji čine vijesti vrijednima.
Temeljni faktori koji vijesti daju vrijednost su blizina, intenzitet i frekvencija događaja – mediji će generalno pokrivati velike događaje koji ne traju dugo, a događaju se relativno blizu njihove publike. Ostali su faktori subjektivniji: je li situacija jednoznačna, postoji li sukob, spominje li se poznata osoba i slično. Ovisno o interesima pojedinog medija, pri kreiranju vijesti redakcije će veći naglasak stavljati na određene čimbenike.
Osim toga, »još jedan od prepoznatih faktora je djeljivost (eng. shareability) preko društvenih mreža«, spomenula je Majstorović. Kada ne bi bilo tih zahtjeva za brzinom i privlačenjem čitatelja, dodala je profesorica, »nisam sigurna da bi ovakvi članci našli mjesto u nekom mediju.«
Zaključke analize Raskrinkavanje je podijelilo sa svim medijima čiji su se članci našli pod povećalom redakcije. Do trenutka objave, o rezultatima su se očitovali urednici portala Dnevno i Direktno.
Glavni urednik portala Dnevno, Bruno Herljević, istaknuo je da, osim informiranja čitatelja o važnim temama, portal također kreira sadržaj kojemu je cilj razonoda. Članak je na tom portalu, nastavio je Herljević, objavljen u rubrici Planet X koja »ima svoju specifičnu bazu čitatelja«.
»Kao urednik smatram da bi tema poput ove – ‘Objavljen popis pet najsigurnijih država u Europi ako izbije Treći svjetski rat’ – mogla biti zanimljiva dijelu naših čitatelja, koje možda ne zanimaju izvještavanja uživo o stanju na prvoj crti, bombardiranju, izjavama svjetskih moćnika, ali bi voljeli ostati u 'toku' s aktualnostima«, rekao je u odgovoru za Raskrinkavanje.
Herljević je također odgovorio kako smatra da je konzultacija sa stručnjacima važan dio novinarskog posla, te dodao da je na Dnevnom »uređivačka politika da se svakodnevno kontaktiraju brojni stručnjaci iz raznih područja.« S njim se po tom pitanju složio i glavni urednik portala Direktno Josip Senjak, koji je napomenuo da u trenutku objave analiziranog članka nije bio urednik tog portala. Pritom je naglasio važnost konteksta, »a kontekst je bio rat i agresija Rusije na Ukrajinu, tada još u ranim fazama.« On tvrdi da je »s obzirom na vrijeme i kontekst«, ta vijest bila relevantna.
Međutim, profesorica Majstorović u analiziranim tekstovima ne nalazi informativnu vrijednost, ni u kontekstu individualnih života, ni u društvenom kontekstu. »Ne vidim što bi prosječna osoba uopće mogla napraviti s ovim informacijama«, dodala je, napominjući kako selidba nije nešto što je uvijek lako ostvariti, a istaknula je i da ovakvi članci mogu »stvoriti paniku i anksioznost u čitatelja.«
Oba su glavna urednika u odgovorima navela da su o istoj temi pisali i uvaženi strani mediji, pri čemu je Senjak poslao poveznice na Guardian i CNN. Navedeni tekstovi razlikuju se od analiziranih u tome što Guardianov izvještava o rezultatima istraživanja javnog mnijenja o mogućnosti novog globalnog sukoba, a CNN-ova reportaža pokriva temu izgradnje bunkera u Queenstownu na Novom Zelandu.
Ako dobijemo odgovor od nekog drugog medija (N1, Dnevnik.hr, Večernji list, Slobodna Dalmacija, Index, 24sata), objavit ćemo ga naknadno.
Ovaj je sadržaj sufinancirao Grad Zagreb u sklopu projekta »Povećanje pluralizma tema«.