András Pethő: »Jedini saveznici su nam čitatelji«
Ema Grgić
_
U novom intervjuu Oštrove rubrike Novinarski vjetrokaz razgovaramo s Andrásom Pethőm, suosnivačem i glavnim urednikom mađarskog istraživačkog portala Direkt36, u povodu njihova nedavnog filma o usponu obitelji premijera Orbána.
Fotografija: Direkt36
Na YouTubeu je prije nešto više od tri mjeseca osvanuo dokumentarni film mađarskog istraživačkog portala Direkt36 »Dinastija – kako je stvoreno ekonomsko carstvo obitelji Orbán«. Od tada je više od 3,6 milijuna ljudi pogledalo kako je obitelj najdugovječnijeg mađarskog premijera Viktora Orbána desetljećima ispreplitala privatne interese s političkom moći te gradila svoje poslovno carstvo.
“Orbán je nedavno u svom govoru nazvao novinare, suce i aktiviste smrdljivim stjenicama koje treba eliminirati – dakle u odnosu na prije retorika je prilično agresivna i tretira nas se kao neprijatelje.”
U mađarskom medijskom krajoliku, koji je još od Zakona o medijima iz 2010. godine okarakteriziran ograničenom medijskom slobodom, političkim utjecajem na uređivačku politiku te pritiscima kojima podliježu neovisni mediji, film su jedne od vodećih mađarskih provladinih dnevnih novina Magyar Nemzet optužile da je »dio ukrajinske tajne operacije«.
»Napravit će sve što je u njihovoj moći da vas diskreditiraju«, rekao je za Oštro András Pethő, suosnivač i glavni urednik mađarskog neovisnog istraživačkog portala Direkt36, koji potpisuje produkciju dokumentarnog filma.
Prema Reporterima bez granica, čak 80 posto mađarskih medija u rukama je vladajuće stranke Fidesz, a njezina čelnika Orbána opisuju kao »predatora medijske slobode«.
S Pethőm smo razgovarali o razvoju ideje za snimanje filma te prednostima i izazovima takvog oblika izvještavanja, odjeku filma u mađarskoj javnosti, ali i pitanju položaja neovisnog novinarstva u klimi koja je obilježena centralizacijom i kontrolom medija.
Jedan ste od producenata dokumentarnog filma o »ekonomskom carstvu« obitelji mađarskog premijera Viktora Orbána. O čemu je točno riječ u filmu te kako je nastala ideja za njegovo snimanje?
Film je nastao s ciljem da prikaže kako je obitelj Viktora Orbána, s fokusom na njegovoj najstarijoj kćeri Ráhel Orbán i njezinu mužu Istvánu Tiborczu, tijekom desetljeća gradila svoje veliko poslovno carstvo. Priča započinje još na početku Orbánove političke karijere ranih devedesetih godina te se nadograđuje pogodovanjima i financiranjem obiteljskih poslova stranačkim i državnim novcem. Ideja za snimanje filma javila se 2023. godine, kada je István Tiborcz u mađarskom izdanju magazina Forbes prvi put uvršten na listu 50 najbogatijih Mađara zahvaljujući svojim luksuznim nekretninama te financijskim i logističkim tvrtkama za koje tvrdi da ih je sam stekao. Tada smo shvatili da to nije samo Tiborczova priča, nego puno šira, »obiteljska« priča.
Što je format filma omogućio u odnosu na klasično, pisano novinarstvo?
Sama priča uglavnom je već bila poznata javnosti zahvaljujući našem izvještavanju ili izvještavanju drugih novinara. Ona, međutim, nikad nije ispričana u cijelosti. Stoga smo u film uključili i kolege iz drugih medijskih organizacija koji su ispred kamere predstavili svoj rad i iznijeli »dijelove slagalice«, a mi pritom jasno dali do znanja da je to i njihova priča. Međutim osim sveobuhvatnog pregleda, ovaj je film, na što smo zbilja i ciljali, gledatelje uveo u svijet koji je obitelj Orbán stvorila. Uspjeli smo snimiti neke lokacije u vlasništvu članova obitelji, koje su inače zatvorene za javnost i koje prosječan građanin nikad neće imati priliku vidjeti. Za neke smo dobili dopuštenje, no elitni klub u vlasništvu Istvána Tiborcza The Botaniq Budai Klub, snimili smo skrivenom kamerom. Osim što smo time mogli prikazati interijer kluba, naš je novinar u razgovoru s tamošnjom zaposlenicom snimio informacije o (ilegalnim) aktivnostima koje se tamo provode, a koje su kasnije iz kluba negirali, te selekcijskom procesu u odabiru novih članova. U tom smislu film je uistinu dočarao ekstravagantnost njihova svijeta.
S kojim ste se izazovima susretali tijekom rada na filmu?
Tijekom snimanja imali smo uobičajene poteškoće s dobivanjem informacija i pristankom na razgovor članova obitelji Orbán. Ráhel smo čak uspjeli prići na javnom događaju, ali je odbila dati nam ikakav odgovor. Kontaktirali smo i mnoge ljude koji poznaju članove obitelji, ali većina njih nije pristala na intervju jer su vjerojatno smatrali da im je to previše rizično. Osim toga, nikad do sada nismo snimali skrivenom kamerom pa smo morali pažljivo razmotriti etičke aspekte takvog načina izvještavanja. Dosta smo vremena proveli razgovarajući međusobno i s odvjetnicima kako bismo utvrdili što je u redu snimati, a onda kasnije i uključiti u film.
Film je u tri mjeseca na YouTubeu pogledalo više od 3,6 milijuna ljudi. Kakav je njegov odjek u Mađarskoj?
Reakcije građana na film bile su izrazito pozitivne. Najbolji su mi komentari ljudi koji su rekli kako inače ne prate vijesti te su imali vrlo maglovitu predodžbu o poslovanju obitelji Orbán, ali nakon što su pogledali film, dobili su potpunu sliku te smatraju da je film zaista snažan, ali i lagan za razumijevanje – za Mađare koji žele razumjeti širi kontekst, ali i međunarodnu publiku.
S druge strane, jedne od glavnih mađarskih provladinih dnevnih novina Magyar Nemzet optužile su film da je dio ukrajinske tajne operacije kojoj je cilj diskreditirati premijera, što je potpuno neutemeljena laž. Isto su potom ponovili i vladini dužnosnici. To im se, međutim, zapravo obilo o glavu jer su umjesto diskreditacije filma stvorili toliki interes da su mu zapravo pomogli u promociji.
Kako se jačanje Orbánove vlasti odrazilo na slobodu medijskog izvještavanja u Mađarskoj?
Ni prije Orbána nije bilo idealno. I tada je bilo dosta polarizacije i političkih podjela – uvijek je bilo redakcija koje su bile više lijevo ili desno, a čak i ako ste kao novinar htjeli ostati »neutralni«, bilo je teško izbjeći kategorizaciju. Također, ni tada nije bilo lako doći do informacija, ali bilo je lakše doći do vladinih dužnosnika i dobiti odgovore na pitanja pa čak i ako ti odgovori nisu bili informativni ili su bili zavaravajući. Ali barem ste dobili nešto s čime se moglo raditi ili što se moglo djelomično iskoristiti. Sada je pristup informacijama vrlo otežan, a vlast ignorira upite novinara ili ih proglašava »stranim agentima« i »izdajicama zemlje«. Na primjer, Orbán je nedavno u svom govoru nazvao novinare, suce i aktiviste smrdljivim stjenicama koje treba eliminirati – dakle u odnosu na prije retorika je prilično agresivna i tretira nas se kao neprijatelje.
Jasno je da Mađarska više nije zdrava demokracija, ali nije još ni diktatura. Iako je danas većina tiskanih i audiovizualnih medija pod kontrolom vlasti, i dalje ima neovisnih medija. Oni su, doduše, uglavnom ograničeni na digitalni prostor, ali smatram da je vrijeme na našoj strani. Tako da je neovisno novinarstvo u Mađarskoj još moguće i ne mislim da se treba raditi kompromis oko svojih načela ili ideja, posebice kada se ima podrška javnosti.
Koji su izazovi (neovisnog) novinarstva danas i što biste savjetovali kolegama kako ne posustajati u svome radu?
Moć tradicionalnih medija je oslabjela – mi više nismo »čuvari informacija«, ne kontroliramo protok informacija kao prije ili barem ne toliko. Jednako tako smo i financijski slabiji. Stoga političari koji nas nikad nisu voljeli, s razlogom, vide priliku da nam dodatno otežaju rad. Neovisno novinarstvo je stoga pod dvostrukim pritiskom – s jedne strane tehnoloških promjena, a s druge populističkih i autokratskih vlasti. To je egzistencijalna borba. Situacija, međutim, nikad nije bila idealna i možda ne bi ni trebala biti. Mislim da uvijek postoji napetost između novinara i ljudi o kojima izvještavaju, zbog čega je normalno biti pod pritiskom jer to je dio posla. Zato treba osvijestiti da su jedini saveznici koje možemo imati naši čitatelji, oni su ti koji nam daju legitimitet i moralnu podršku. To nisu zaklade, vlada ili netko treći. Stoga treba ostati vjeran njima. Moramo se obratiti publici i raditi priče koje su njima relevantne i do kojih im je stalo.