Nekoliko luka na Jadranu opremljeno je za zaprimanje fekalija s brodova
Od šest glavnih luka u Republici Hrvatskoj, tek su dvije opremljene fiksnim uređajem za prikupljanje fekalnih voda, dok se ostale oslanjaju na koncesionare.
Autorica: Matea Grgin
»S hrvatske strane Jadrana, a to je dosta dugo, nema ni jednog mjesta za odlaganje fekalija, pranje tih tankova.«
Ocjena:
Izvor: Facebook, Snimka zaslona
Dolaskom ljetnih mjeseci, naročito kada ih prate rekordne vrućine, Jadransko more pruža olakšanje turistima iz cijelog svijeta. Dio turističke ponude u RH je i čarter turizam koji posjetiteljima nudi višednevni najam brodica, a nerijetko se na pučini mogu promatrati i veliki kruzeri koji putuju do Zadra, Pule, ali i do Venecije i Trsta.
Bivši kandidat za gradonačelnika Zagreba Pavle Kalinić na svom je Facebooku podijelio video jednog takvog broda za koji tvrdi da je snimljen na Jadranu. Na snimci se može čuti kako Kalinić komentira da »s hrvatske strane Jadrana, a to je dosta dugo, nema ni jednog mjesta za odlaganje fekalija.«
U Republici Hrvatskoj postoji šest glavnih pomorskih luka: Rijeka, Zadar, Šibenik, Split, Ploče i Dubrovnik. Potonja je opremljena fiksnim uređajem za prikup fekalija s brodova još od 2016. godine, a sličan uređaj posjeduje i zadarska luka Gaženica, dok je u Splitu njegova ugradnja planirana u budućnosti. Osim njih, i turistička D-marina Sukošan svojim korisnicima nudi »pump-out« postaju. Ostale luke uglavnom se oslanjaju na koncesionare – tvrtke čiji je posao u luku poslati tanker-cisternu koja će isprazniti brodski spremnik za fekalije te iste odložiti na način koji propisuje lokalna samouprava.
Ako kapetan broda koji je platio vez u hrvatskoj luci želi isprazniti spremnik za fekalije, u većini će slučajeva to morati najaviti upravi luke 3 do 24 sata unaprijed kako bi osigurali cisternu. Usluga se također dodatno naplaćuje u većini luka, ovisno o zapremnini tanka, a neke luke uopće ne nude tu opciju za veće brodove poput kruzera.
Propisi i provedba
Usprkos tome, kruzeri ne bi smjeli doprinositi zagađenju mora fekalnim vodama. Naime, Međunarodna pomorska organizacija (IMO) – specijalizirana agencija Ujedinjenih naroda koja brine o sigurnosti plovidbe, zaštiti mora i sprečavanju zagađenja s brodova – još je 1973. godine donijela MARPOL konvenciju kojoj je cilj spriječiti onečišćenje mora zagađenjem s brodova. MARPOL konvencija sastoji se od šest aneksa, a četvrti se specifično bavi fekalnim vodama.
Prema MARPOL-u, brodovi čija zapremnina premašuje 400 tona, ili oni koji prevoze najmanje 15 osoba na internacionalnim putovanjima, moraju posjedovati odobreno postrojenje za tretiranje fekalnih voda, sustav za dezinfekciju ili tank dovoljne zapremnine, a fekalne vode smiju ispustiti najmanje 12 nautičkih milja od obale. Ako su vode pročišćene ili dezinficirane u unutrašnjem postrojenju, brodovi ih smiju ispustiti tri nautičke milje od obale. Osim toga, MARPOL također obvezuje države potpisnice na osiguravanje primjerenih uvjeta za prihvat fekalija u lukama, na način koji neće uzrokovati kašnjenje brodova.
Iako su pravila za ispuštanje fekalija s brodova zakonski uređena i jasna, mediji (1, 2, 3) periodično izvještavaju o snimkama građana na kojima se može vidjeti kako brodovi fekalne vode ispuštaju u lukama ili ispred plaža.
Situacija u Hrvatskoj nije savršena i ima prostora za napredak u provedbi postojećih propisa – kako za brodove tako za luke – no izjava Pavla Kalinića da »s hrvatske strane Jadrana nema ni jednog mjesta za odlaganje fekalija« prema metodologiji Raskrinkavanja je netočna.
Pavle Kalinić nije odgovorio na upit Raskrinkavanja. Ako odgovor dobijemo, objavit ćemo ga naknadno.
Netočno
Tvrdnja za koju smo neovisnom provjerom činjenica utvrdili da je neistinita. Oznaku koristimo za tvrdnje za koje se ne može pouzdano dokazati da je autor namjerno širio krivu informaciju, ali je jasno da se ne radi o slučajnoj pogrešci.
Ocjene koje dajemo provjerenim tvrdnjama nalaze se u našoj metodologiji.
Ovaj tekst nastao je uz podršku Open Society Institute – Sofia i sufinanciran je od strane Europske unije u sklopu Media Resilience projekta. Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu isključivo su stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove Europske unije, Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA) ili Open Society Institute - Sofia (OSIS). Europska unija, EACEA i OSIS ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
