U 10 godina HDZ-ove Vlade, u sustavu priuštivog stanovanja izgrađeno je 1013 stanova
Program priuštivog stanovanja pokrenut je 2001. godine i građanima omogućio kupnju prve nekretnine uz niže kamatne stope i dulji rok otplate kredita nego što su to nudile banke.
Autorica: Matea Grgin
»U 10 godina koliko je premijer Andrej Plenković, u sustavu POS-a je izgrađeno 986 stanova.«
Ocjena:
Fotografija prikazuje zgrade u procesu izgradnje. Izvor: Nikguy / Pixabay
Demografska revitalizacija jedna je od glavnih tema kojima se Vlada RH bavi u ovom mandatu. Tako je jedan od važnih alata u ostvarivanju pozitivnih demografskih promjena novi Zakon o priuštivom stanovanju, kao i velika ulaganja u Agenciju za promet nekretninama (APN) koja će, prema najavama ministra Branka Bačića, u naredne četiri godine izgraditi 8 tisuća stanova – primarno namijenjenim ciljanim skupinama poput mladih obitelji i građana koji se bave deficitarnim zanimanjima.
No, ne dijele svi entuzijazam oko ovih ambicioznih planova. Za vrijeme saborske rasprave o Konačnom prijedlogu Zakona o priuštivom stanovanju, održane u travnju ove godine, zastupnica GLAS-a Anka Mrak Taritaš dovela je u pitanje samu izvedivost projekta: »U 10 godina koliko je premijer Andrej Plenković, u sustavu POS-a je izgrađeno 986 stanova«, kazala je.
Inače, Program priuštivog stanovanja (POS) je pokrenut 2001. godine. U njemu država, preko APN-a, gradi i prodaje stambene jedinice s manjim kamatama i duljim rokovima otplate u odnosu na prosječnu tržišnu ponudu, a nudi i najam stanova uz mogućnost otkupa istih.
U odgovoru na upit Raskrinkavanja, iz APN-a su kazali kako je ukupna investicijska vrijednost projekta POS, u kojem je izgrađeno 9.156 stanova, bila nešto viša od 650 milijuna eura. Od toga su u posljednjih 10 godina, tvrde, izgrađena 1.944 stana u 54 građevine.
Zastupnica Mrak Taritaš također je odgovorila na upit Raskrinkavanja, podijelivši s redakcijom Izvješće o primopredaji vlasti Agencije za promet i posredovanje nekretninama iz siječnja 2016. godine – kada je završio njen mandat kao Ministrice graditeljstva i prostornog uređenja. Prema tom dokumentu, u trenutku kada je Andrej Plenković preuzeo poziciju predsjednika Vlade, izgrađeno je 6.957, a u izgradnji je bilo 1.168 POS stanova. APN je za Raskrinkavanje potvrdio da je tih 1.168 nekretnina dio njihove statistike o 1.944 stana izgrađena u posljednjih 10 godina.
Ako se od ukupnog broja stanova izgrađenih u sustavu POS oduzme 6.975 stanova izgrađenih do 31. prosinca 2015., kao i 1.168 stanova koji su na taj datum bili u procesu izgradnje (prema Mrak Taritaš, riječ je o fazi visoke dovršenosti, a neki su bili i pred uporabnom dozvolom), konačna računica iznosi 1.013 stanova izgrađenih u 10 godina HDZ-ove Vlade.
Kriza stanovanja
Podaci Eurostata pokazuju da je stambeno pitanje problem koji muči brojne članice Europske unije. Naime, sve više Europljana živi u stanovima u najmu na koje im odlazi i do 40 posto mjesečnih primanja – a o posjedovanju obiteljske kuće mogu samo sanjati.
U Hrvatskoj je situacija nešto drugačija: čak 91 posto građana živi u nekretnini za koju ne plaća najam. Ipak, kada tu informaciju spojimo s onom da Hrvati roditeljski dom napuštaju najkasnije od svih Europljana, možemo doći do zaključka da su vlasnici nekretnina vjerojatno roditelji s kojima mlade obitelji ostaju u suživotu.
Riječ je o fenomenu koji može imati pozitivne i negativne konotacije za građane, ovisno o odnosima unutar obitelji, kazao je u odgovoru za Raskrinkavanje Hano Ernst, profesor s katedre za građansko pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Novi zakon ocijenio je ogromnim napretkom, uz napomenu da njegovo donošenje »pokazuje da stanovanje nije bilo prioritet sve do praktički jučer.« Kao primjere zemalja koje su se na dobar način suočile s krizom stanovanja naveo je Francusku i Austriju, od kojih bi Hrvatska, smatra Ernst, mogla naučiti korisne lekcije.
Bolja zaštita najmoprimaca
Sljedeće korake za veću stambenu sigurnost građana i stabilnije tržište nekretnina profesor vidi u detaljnijem zakonskom uređenju najma i mjerama koje bi potaknule prodaju ili korištenje praznih nekretnina. U europskom kontekstu, »tipično je da najmoprimci imaju visok stupanj zaštite, jer je to jedini način da se tržište najma ojača.« U Hrvatskoj to trenutno, smatra Ernst, nije tako, zbog čega je »potrebno vrlo pažljivo razmisliti i urediti odnose najmoprimaca i najmodavaca na jedan suvremeni način.«
Što se tiče praznih nekretnina, »država se ovdje ustručava reagirati zbog toga jer su nekretnine u Hrvatskoj i dalje reprezentativne za štednju, pa su takve mjere nepopularne, što dalje podgrijava tržište«, ocijenio je Ernst. Prema njemu, Država bi trebala uvesti visoke porezne stope na prazne nekretnine ili slične sankcije po uzoru na druge europske zemlje.
Bez obzira na to hoće li se tržište dodatno regulirati sankcioniranjem praznih nekretnina, boljom zaštitom najmoprimaca ili isključivo putem sustava POS-a, ostaje činjenica da je broj do sada izgrađenih stanova – bilo da se govori o 986, 1013 ili 1944 – najmanje četiri puta manji od najavljenog cilja Vlade u naredne četiri godine.
Upravo ta razlika u brojkama, kao i nesuglasje oko toga koja je računica mjerodavna, razlog je zašto se izjava zastupnice Mrak Taritaš ne može jednoznačno okarakterizirati ni kao potpuno točna, ni kao netočna. Pitanje izvedivosti projekta koje je postavila za vrijeme saborske rasprave ostaje relevantno, osobito uzme li se u obzir i Ernstova ocjena da Hrvatska, unatoč visokom postotku vlasništva nad nekretninama, i dalje zaostaje za europskim standardima zaštite najmoprimaca – što sugerira da bi ambiciozni ciljevi novog zakona trebali biti popraćeni širom reformom tržišta najma, a ne samo izgradnjom novih stanova.
S obzirom na to, prema metodologiji Raskrinkavanja, izjava Anke Mrak Taritaš spada u sivu zonu.
Siva zona
Tvrdnja koji je samo djelomično istinita. Ocjenu koristimo i za tvrdnje koje se, zbog nedostatka pouzdanih podataka, vjerodostojnih stručnih mišljenja ili relevantnih protuargumenata, ne mogu jednoznačno ocijeniti.
Ocjene koje dajemo provjerenim tvrdnjama nalaze se u našoj metodologiji.
Ovaj tekst nastao je uz podršku Open Society Institute – Sofia i sufinanciran je od strane Europske unije u sklopu Media Resilience projekta. Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu isključivo su stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove Europske unije, Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA) ili Open Society Institute - Sofia (OSIS). Europska unija, EACEA i OSIS ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
